Sveti Augustin

Augustin se rodio 354. godine u Thagasteu, malom gradu u sjevernoj Africi, u obitelji u kojoj su vjera i nevjera živjele pod istim krovom. Majka Monika bila je žarko pobožna kršćanka, otac Patricije poganin koji se krstio tek pred smrt. Ta napetost između dva svijeta ušla je u dječaka duboko.

Otišao je studirati retoriku u Kartagu i pokazao se iznimno darovitim. U Kartagi je pronašao i nešto drugo: strast, slobodu i ženu s kojom je živio u izvanbračnoj zajednici. S njom je dobio sina Adeodatusa, što na latinskom znači: dar od Boga. Veza nije bila prolazna; trajala je gotovo petnaest godina. No pitanje koje ga je proganjalo od djetinjstva nije prestajalo: zašto ništa nije dovoljno? Zašto svaki odgovor ostavlja novu prazninu?

U potrazi za odgovorom prišao je manihejcima, elitnoj filozofskoj sekti koja je imala sustavan odgovor na pitanje zla. Proveo je s njima devet godina. Zatim ih je napustio, razočaran. Preselio je u Rim, potom u Milano, gdje je dobio najuglednije mjesto koje je retoričar mogao dobiti: dvorski govornik na carskom dvoru. Zvučalo je kao vrh. Iznutra je bio prazan.

U Milanu je počeo slušati biskupa Ambrozija. Isprva zbog interesa za stil, jer Ambrozije je bio izvrsni govornik. No postepeno, u tim propovijedima, nešto je počelo pucati. Čitao je neoplatoniste. Čitao je Pavlove poslanice. Razumio je intelektualno. Ali nije mogao prijeći zadnju crtu, odreći se navika koje je godinama gradio. Molio je na jedini način koji mu je bio iskren: Daj mi čistoću, Gospodine, ali ne još.

A onda je došlo ljeto 386. godine. Augustin je sjedio u vrtu milanskog doma, slomljen. Plakao je. Trideset i dvije godine traženja, oklijevanja, pola-vjere i pola-poraza, i nije vidio izlaz. Tada je kroz zid čuo dječji glas koji je ponavljao jednu frazu: Uzmi i čitaj, uzmi i čitaj. Uzeo je svitak koji je ležao kraj njega, Pavlovu poslanicu Rimljanima, i otvorio na nasumičnoj stranici. Pročitao je nekoliko redaka. I nešto se, tiho i neopozivo, promijenilo. Sam je zapisao da je u tome trenutku nestala svaka tama sumnje. Nije bila to ekstaza. Bila je to predaja, konačna, mirna, dugo odgađana predaja pred nečim što ga je čekalo cijelo vrijeme.

Na Uskrs 387. godine krstio ga je Ambrozije zajedno sa sinom Adeodusom i prijateljem Alipijom. Tjednima poslije, u luci Ostija, sjedio je s majkom Monikom uz prozor i razgovarali su o vječnosti. Oboje su, kaže, nakratko dodirnuli nešto što nije od ovoga svijeta, tihi vrhunac koji je riječima nemoguće opisati. Monika je umrla nekoliko dana poslije. Rekla je da je čekala samo to.

Vratio se u Afriku i pokušao živjeti povučeno, prodao imovinu, osnovao malu redovničku zajednicu. Ali grad Hipon ga je 391. prisilno zaredio za svećenika usred mise, a nekoliko godina poslije postao je biskupom. U toj ulozi proveo je 34 godine: propovijedao svaki tjedan, vodio parnice, pisao tisuće pisama, branio Crkvu od hereza i ostao u gradu dok su ga, dok sam umire, opsjedali Vandali.

Iz tog života izašlo je više od pet milijuna napisanih riječi, više nego bilo koji drugi autor antike. Tri knjige promijenile su povijest: Ispovijesti, prva prava autobiografija zapadne književnosti, intimni razgovor s Bogom o vlastitim grijesima; Grad Božji, odgovor na pad Rima i filozofija smisla koji ne ovisi o carstvima; i O Trojstvu, monumentalna teološka suma. Formulirao je nauke o milosti, grijehu i predestinaciji koji su oblikovali cijelu zapadnu kršćansku tradiciju i o kojima se raspravlja i danas.

Umro je 28. kolovoza 430. godine, dok su Vandali opsjedali zidine Hipona. Na kraju je zatražio da se ostavi sam i dao je ispisati psalme pokajanja na zidove sobe, da ih čita i plače. Imao je 76 godina. Relikvije su prenesene u baziliku San Pietro in Ciel d'Oro u Paviji u 8. stoljeću. Papa Bonifacije VIII. proglasio ga je Naučiteljem Crkve 1298. godine.