Sveti Charbel
pustinjak, čudotvorac, maronitski monah · 1828. – 1898.
Blagdan: 24. srpnja
Pustinjak iz Annaye.
Tišinom do Boga.
Za bolest, patnju i unutarnji mir.
Tišina koja liječi
Sveti Charbel nije ostavio ni knjige ni propovijedi. Otišao je u planine Libanona i ostao tamo 23 godine, sam, u tišini, s jednim obrokom na dan. Nije bježao od svijeta. Birao je Boga iznad svega drugoga, i to je bila njegova poruka.
Na njegovu grobu u Annaji zabilježeno je više od 28.000 svjedočanstava ozdravljenja i odgovorenih molba. Charbel je umro 1898., ali svjedočanstava nije prestalo.
Zazivaju ga bolesni koji su čuli 'nema lijeka', iscrpljeni koji više ne znaju moliti, i oni koje pritiskuje unutarnji nemir koji ne prolazi. Charbel prima sve, uključujući tišinu.
Kada mu se obraćaju
Svaki svetac razumio je ljudsku nevolju iznutra.
Život sveca
Sveti Charbel — krštenim imenom Youssef Antoun Makhlouf — rođen je 8. svibnja 1828. u selu Bekaa Kafra u planinama Libanona, na visini od gotovo 1700 metara. Obitelj mu je bila pobožna maronitska kršćanska; dva strica bila su pustinjaci — uzori koji su oblikovali što će postati. Otac mu je umro kad je Youssef imao tek tri godine; odrastao je uz majku udovicu i od rane dobi nosio odgovornost i tišinu koja dolazi s tim.
Još kao dječak Youssef je odlazio u osamu da se moli, odbijao igre i bio poznat po tišini i skupljenom ponašanju. U dvadesetoj godini napustio je selo — noću, bez opraštanja, da ne bi rastužio majku — i krenuo u maronitski samostan.
God. 1851. stupio je u novicijat Reda libanonskih maronita u Annaji. Uzeo je redovničko ime Charbel, po mučeniku iz Antiohije iz 2. stoljeća. Zavjete je položio 1853., a zaredio se za svećenika 23. srpnja 1859. Šesnaest godina živio je kao monah u zajednici — u molitvi, liturgiji i manualnom radu.
God. 1875. dobio je posebno odobrenje opata da ode u potpuno pustinjaštvo. Nastanio se u Ermitažu svetih Petra i Pavla na brdu iznad samostana, 1350 metara nadmorske visine. Ostao je tamo 23 godine, do posljednjeg dana — sam, u strogoj askezi, jednom obrok na dan, na dasci umjesto kreveta.
Citav mu je život bila molitva. Mise su mu redovito trajale tri do šest sati, dokumentirano svjedočanstvima subraće koji su pratili svaki dan u ermitažu. Toliko bi se izgubio u kontemplaciji nakon konsekracije da bi subraća čekala u tišini, ne usuđujući se prekinuti. Jednom je prigodom ostao nepomičan u kapeli šest sati za redom, ne primjećujući da ima gosta. Subraća su ga opisivala kao čovjeka koji je uvijek bio prisutan — tiho, potpuno, Bogu.
Na Božić 1898., dok je slavio misu u ermitažu, srušio se za oltarom. Osam dana ležao je nepomičan pri potpunoj svijesti. Umro je 24. prosinca 1898., na sam Badnjak, u dobi od sedamdeset godina. Blaženim ga je proglasio papa Pavao VI. 5. prosinca 1965., a svetim 9. listopada 1977. Na grobu u Annaji i danas prima milijune hodočasnika iz cijeloga svijeta.
Svjedočanstva iz njegova djelovanja
Iz pisanih svjedočanstava, liječničkih nalaza i kanonizacijskog procesa.
Grob u Annaji, Libanon
Neraspadljivo tijelo
Četrdesetak dana nakon ukopa seljani su primijetili neobično svjetlo iznad Charbelova groba. Monasi su otvorili grob i pronašli tijelo potpuno neraspadljivo — unatoč vlažnom tlu i hladnoj zimi, bez ikakve balzamacije. Tijelo su premjestili u kapelu; ostalo je neraspadljivo, toplo i savitljivo narednih 67 godina — sve do 1965. Liječnički pregledi 1950., 1952., 1955. i 1965. potvrdili su stanje tkiva koje nije odgovaralo nijednoj poznatoj kategoriji.
Annaya, Libanon, siječanj 1899.
Mirisna tekućina — 67 godina iz tijela
Iz Charbelova tijela tekla je crvenkastožuta tekućina — mirisna, boje krvi pomiješane s uljem. Tekućina nije prestajala. Tjedni su prolazili, pa mjeseci, pa godine — i dalje je tekla. Laboratorijska analiza opisala ju je kao supstanciju sličnu krvnom serumu, bez medicinskog objašnjenja. Kroz 67 uzastopnih godina promoknula je kroz ljesove i kameni grob. čuvala se, dijelila, i ozdravljenja su se pripisivala njezinu dodiru. Kad je tijelo konačno raspalo — točno u godini beatifikacije 1965. — i tekućina je prestala.
Libanon, 1970-ih
Dječak na crkvenim stepenicama
Jedan dječak, invalidan od rođenja, prosio je na stepenicama crkve. Prišao mu je nepoznati čovjek i rekao da naplati svoju milostinju iz pijeska građevinskog gradilišta. Dječak je ustao i hodao — prvi put. Kad je inspekcija prišla gradilištu, našli su da je cijela gomila pijeska pretvorena u tamjan. Dječak je iz fotografije prepoznao svog dobrotovora — bila je to fotografija svetog Charbela. Slučaj je zabilježen u arhivima samostana u Annaji.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- Libanon (neformalni nacionalni svetac)
- bolesni i oni koji pate
- pustinjaci i kontemplativni redovnici
- maronitski kršćani
- oni koji traže unutarnji mir
Kao zaštitnik povezuje se i s
- Redom libanonskih maronita
- samostanom i ermitažom u Annaji
- Maronitskom crkvom
Moliti sa svetim Charbel
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
Annaya, Libanon
- Ermitaž svetih Petra i Pavla, Annaya — mali bijeli kameni sklop na 1350 m gdje je Charbel živio 23 godine u osamljenosti.
- Samostan sv. Marona, Annaya — Charbelova grobnica u maloj kapeli; 2–3 milijuna hodočasnika godišnje, kršćana, muslimana i druza.
Charbel nije cilj.
On je suputnik onima koji traže mir.
Njegov život upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Bit ću vam korisniji nakon smrti nego za života.”
Predaja