Gospodine moj i Bože moj,
Ti si me vodio dugim, tamnim putem,
kamenitim i tvrdim.
Često mi je snaga gotovo klonula,
gotovo se više nisam nadala da ću ikada vidjeti svjetlo.
No kad se u najdubljoj boli moje srce sledilo,
zasjala je nada mnom jasna, blaga zvijezda.
Vjerno me vodila, i ja sam je slijedila,
najprije bojažljivo, zatim sve sigurnije.
Tako sam napokon stala pred vratima crkve.
Otvorila su se, zamolila sam za ulazak.
Iz usta tvojega svećenika pozdravlja me tvoja riječ blagoslova.
Unutra se niže zvijezda do zvijezde.
Crvene cvjetne zvijezde pokazuju mi put k Tebi.
Čekaju Tebe za Svetu noć.
No tvoja dobrota
dopušta im da mi svijetle na putu k Tebi.
One me vode naprijed.
Tajnu koju sam morala duboko skrivati u srcu,
sada smijem glasno navijestiti:
Vjerujem, ispovijedam!
Svećenik me vodi uza stube do oltara:
prignem čelo,
sveta voda teče mi preko glave.
Je li moguće, Gospodine, da se netko nanovo rodi,
tko je već prešao sredinu svojega života?
Ti si to rekao, i meni je to postalo stvarnost.
Teret duge životne krivnje i patnje
pao je s mene.
Uspravno primam bijeli plašt
koji mi stavljaju oko ramena,
svijetlu sliku čistoće.
Nosim u svojoj ruci svijeću.
Njezin plamen navješćuje
da u meni gori tvoj sveti život.
Moje je srce sada postalo jaslice
koje čekaju Tebe.
Ne dugo!
Marija, tvoja, a sada i moja Majka,
dala mi je svoje ime.
O ponoći polaže svoje novorođeno Dijete
meni u srce.
O, nijedno ljudsko srce ne može obuhvatiti
ono što Ti pripremaš onima koji Te ljube.
Sada Te imam i više Te nikada neću pustiti.
Kamo god vodila cesta mojega života,
Ti si uza me,
ništa me nikada neće rastaviti od tvoje ljubavi.
Napisano za sestru Rosu, u spomen na njezino krštenje na Badnjak 1936. Edith Stein ovdje opisuje vlastito krštenje 1922. kroz sliku Svete noći.
Izvor: ESGA 20, 51–53 (6. prosinca 1937.)