Sveta Elizabeta

Elizabeta i Zaharija bili su svećenički par iz Judeje oboje potomci Aronova svećeničkog roda. Evanđelje ih opisuje kao ljude koji su hodili Božjim putovima besprijekorni u svim zapovijedima i propisima. Ipak, imali su teret koji su nosili u tišini: Elizabeta je bila neplodna, a oboje su bili u poodmakloj dobi. U Izraelu toga vremena, bezdjetnost je nosila težak socijalni i duhovni teret.

Zaharija je jednog dana, u redu koji mu je pao žrebom, ušao u Jeruzalemski Hram da prinese kađenje. U tom trenutku pojavio mu se anđeo Gabriel. Najavio je začeće i rođenje sina Ivana koji će biti ispunjen Duhom Svetim od majčina krila i koji će prethoditi Mesiji. Zaharija je posumnjao: "Ja sam starac, a žena mi je poodmakle dobi." Zbog te sumnje ostao je nijem sve dok se ne ispuni ono što mu je rečeno.

Elizabeta je začela. Skrivala se pet mjeseci i u sebi nosila zahvalnost koja još nije imala glasa. Rekla je: "Ovo mi je učinio Gospodin u dane kad me pohodio, da mi ukloni sramotu pred ljudima."

Kad je Marija u šestome tjednu Elizabetine trudnoće stigla u brda Judeje i pozdravila je, Ivan je u utrobi poskočio. I Elizabeta je bila ispunjena Duhom Svetim. U tom trenutku bez anđela, bez viđenja prepoznala je u Mariji Majku svoga Gospodina i uzviknula: "Blažena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Otkuda mi ovo da majka Gospodina mojega dođe k meni?" Marija je ostala s njom tri mjeseca.

Na Elizabetin porod rodio se Ivan. Susjedi i rodbina predlagali su da se zove po ocu Zaharija. Elizabeta je rekla: "Ne, nego će mu biti ime Ivan." Zapitali su Zahariju koji je još bio nijem. On je zatražio pločicu i napisao: "Ivan mu je ime." U tom trenutku otvorio je usta i blagoslivljao Boga. Njezin blagdan u Rimskome obredu slavi se 5. studenoga zajedno s mužem Zaharijom. U Ain Karemu brdskomu gradiću zapadno od Jeruzalema gdje tradicija smješta njihov dom i danas stoje dvije crkve njima posvećene.