Sveta Faustina Kowalska

Helena Kowalska rodila se 25. kolovoza 1905. u Głogowiecu, malom selu u središnjoj Poljskoj, kao treće od desetero djece tkalca Stanisława i Marianne. Školu je pohađala tri godine. Od onoga što je ovaj svijet mogao ponuditi djevojci iz siromašne seljačke obitelji, nije imala gotovo ništa. U Dnevniku je zapisala: „Od sedme godine osjetila sam određeni poziv Božji, milost zvanja na redovnički život. U sedmoj godini svoga života po prvi put čula sam Božji glas u svojoj duši.”

Roditelji nisu pristajali. S četrnaest godina otišla je raditi kao kućna služavka, najprije u Aleksandrówu, zatim u Łódźu. U lipnju 1924. bila je na plesnoj zabavi u Łódźu. Usred plesa vidjela je Isusa, iznakažena od patnje, koji joj je rekao: „Koliko ću dugo s tobom postupati strpljivo i koliko ćeš me dugo odgađati?” Napustila je dvoranu bez objašnjenja i pješice otišla u katedralu svetog Stanislava Kostke. Pala je pred Presveti i molila. Čula je: „Odmah idi u Varšavu. Ondje ćeš stupiti u samostan.” U Dnevniku piše: „Ustala sam od molitve, došla kući i sredila što je trebalo srediti. Oprostila sam se od sestre kako sam znala i stigla u Varšavu, u jednoj haljini, bez ičega drugoga.”

U Varšavi su je odbili u više kongregacija. Kongregacija sestara Gospe Milosrdne pristala je primiti je tek ako sama nabavi samostansku opremu. Otišla je raditi kao kućna služavka kod Adele Lipszycowe u Ostrówku. Godinu dana. Zaradila je dovoljno. Primili su je u kolovozu 1925. Novicijat je provela u Krakovu, trajne zavjete položila je 1. svibnja 1933. Imala je dvadeset sedam godina.

U samostanu je radila u kuhinji, vrtu i pri vratariji u Varšavi, Vilniusu i Krakovu. Sestre koje su živjele s njom nisu primjećivale ništa posebno. Neke su je smatrale eksaltiranom. Više ispovjednika odbijalo je njezina iskustva ili ih ignoriralo. Jedna joj je redovnica rekla da su joj vizije đavolsko djelo. U Dnevniku piše: „Patnje moje duše gore su od tjelesnih.” Godinama nije imala nikoga tko bi je uzeo ozbiljno.

U noći 22. veljače 1931. u Płocku vidjela je Isusa u bijeloj haljini, s dvjema zrakama koje su izlazile iz srca, crvenom i blijedom. Isus joj je rekao: „Naslikaj sliku prema liku koji vidiš, s natpisom: Isuse, uzdam se u Tebe. Obećavam da duša koja štuje ovu sliku neće propasti. Obećavam joj pobjedu nad neprijateljima već ovdje na zemlji, a posebno u čas smrti.” Sutradan je opis vizije iznijela ispovjedniku. Otpustio ju je bez komentara.

Preokret je donio otac Michał Sopoćko, teolog i profesor asketike kojeg je susrela u Vilniusu 1933. Bio je skeptičan. Konzultirao je psihijatra. Razgovarao s njom tjednima. Na kraju je zaključio da je duhovno zdrava i dao joj nalog: sve zapisati. Tako je nastao Dnevnik, oko 700 stranica duhovnih iskustava. I naručio je sliku: slikar Eugeniusz Kazimirowski radio je s njom od siječnja 1934. Kad je slika bila gotova, Faustina je otišla u kapelicu i plakala jer slika nije bila ni blizu onako lijepa kao što je Isus u viziji. Čula je: „Nije u ljepoti boje ni kista veličina ove slike, nego u milosti koja kroz nju dolazi.”

Iz Vilniusa datiraju i konkretni nalozi za pobožnosti. Krunicu Božjeg milosrđa primila je u rujnu 1935. Isus joj je rekao: „Tko god je bude molio, na smrtnom času zadobit će veliku milost. Svećenici će je preporučivati grješnicima kao posljednju nadu spasenja. Čak i najokorjeliji grješnik, ako je barem jednom izmoli, zadobit će milost mog Beskonačnog Milosrđa.” Za Sat milosrđa svaki dan u 15 sati rekao je: „U ovaj čas neću uskratiti ništa duši koja mi se moli snagom moje muke.” A za Blagdan Božjeg milosrđa: „Duše propadaju unatoč mojoj gorkoj muci. Dajem im posljednju dasku spasa. Tko ne prođe kroz vrata mog milosrđa, morat će proći kroz vrata moje pravde.”

Dnevnik bilježi i iskustva o kojima se rjeđe govori. Faustina je imala viziju pakla (Dnevnik 741): „Vidjela sam kako je ogromno i prostrano. Vrste muka: prva koja čini pakao jest gubitak Boga; druga, vječni prijekor savjesti; treća, vatra koja prožima dušu a ne uništava je; četvrta, neprestana tama i strašan zagušljiv miris... Primijetila sam jednu stvar: da je u paklu najviše onih koji nisu vjerovali da pakao postoji. Kada sam se osvijestila, jedva sam se oporavila od straha.” Imala je i viziju čistilišta, molila satima za duše koje je ondje vidjela i svjedočila njihovom odlasku u nebo. U rujnu 1935. u Vilniusu molila je cijelu noć za nepoznatog čovjeka na smrtnoj postelji. Ujutro je čula da je pred smrt zatražio svećenika.

Od 1936. tuberkuloza je ubrzano napredovala i zahvatila pluća i probavni sustav. Boravila je naizmjenično u bolnici u Prądniku i u samostanu u Łagiewnikima. Uz tjelesnu bol nosila je i duhovnu tamu, šutnju Boga, osjećaj napuštenosti koji je opisivala bez uljepšavanja. Pisala je dalje. „Patnja je milost” nije bila fraza, bio je to zaključak nekoga tko je patnju poznavao do dna.

Umrla je 5. listopada 1938. u Krakovu, u dobi od 33 godine. Njezine relikvije počivaju u Svetištu Božjeg milosrđa u Krakovu-Łagiewnikima, danas jednom od najvećih hodočasničkih mjesta u Europi s više od dva milijuna posjetitelja godišnje. Umrla je kao nepoznata redovnica. Ono što je napisala nije još stiglo nigdje.

Njezin Dnevnik bio je neko vrijeme pod sumnjom Crkve: 1959. Sveti Oficij privremeno je zabranio širenje pobožnosti zbog teoloških nejasnoća u prijevodima. Papa Ivan Pavao II., koji je kao mladi svećenik i kasniji kardinal redovito molio kod njezina groba u Łagiewnikima, pokrenuo je sveobuhvatno istraživanje. Proglasio ju je blaženom 18. travnja 1993. i svetom 30. travnja 2000., istog dana kada je uveo Blagdan Božjeg milosrđa za cijelu Crkvu. Djevojka bez ičega, koja nije imala ni obrazovanje ni utjecaj ni ime, na kraju je dobila blagdan za opći rimski kalendar.