Sveta Majka Terezija

Anjezë Gonxhe Bojaxhiu rodila se 26. kolovoza 1910. u Skoplju, u albanskoj katoličkoj obitelji. Kad joj je bilo osam godina, umro joj je otac. Majka je preuzela odgoj, vjeru je predavala ne kao nauk, nego kao naviku: pomagati siromašnima bila je norma, ne iznimka. U osamnaestoj godini Anjezë je napustila dom i nikad se više nije vratila u rodni kraj.

Stigla je u Indiju 1929. i ušla u irsku kongregaciju Loreto. Naučila je bengalski. Od 1931. predavala je u Školi svete Marije u Kalkuti, za djevojke čije su obitelji mogle platiti. Iza sigurnih zidova samostana živjela je paradoks koji je godinama nosila u tišini: učila djecu o svijetu dok je za prozorima umirao drugi svijet, onaj kojemu nije smjela prići.

10. rujna 1946. datum koji Misionarke ljubavi slave kao Dan inspiracije. U vlaku prema Darjeelingu čula je glas za koji nije imala objašnjenja. Nazvala ga je pozivom unutar poziva: napusti Loreto, idi na ulice, nosi Krista najsiromašnijima. U rujnu 1948. izišla je iz konventa sama, s pet rupija, u bijeloj sari s plavim rubom. Imala je trideset i osam godina.

Prve godine na ulicama bile su bez ičega. Prvu školu otvorila je u slumu Moti Jihl u otvorenom prostoru, bez učionice, bez udžbenika. Slova je pisala štapom po prašini. Bivše koleginice iz Loreto-a gledale su je s nerazumijevanjem; prijatelji su šutjeli. Bila je sama i od toga nije bježala. Rekla je: sve što mi je potrebno, Bog će dati.

7. listopada 1950. dobila je crkveno odobrenje za novu kongregaciju Misionarke ljubavi. Jedina svrha: besplatna služba najsiromašnijima od siromašnih. 1952. otvorila je Nirmal Hriday Dom čistog srca, utočište za umirujuće na ulicama, da nitko ne umre zaboravljen. Počelo je s jednom prostorijom u blizini hrama Kali; do 1965. kongregacija je dobila pontifikalno odobrenje i proširila se izvan Indije.

Nakon njezine smrti, iz privatnih pisama otkrivena je dimenzija njezinog duhovnog života za koju javnost nije znala: gotovo pet desetljeća živjela je u dubokoj mračnoj noći vjere. Pisala je ispovjednicima da ne osjeća Boga, da je molitva prazna, nebo nijemo. A na ulicama svaki dan isti osmijeh, ista predanost, ista prisutnost uz umirujuće. Knjiga Come Be My Light (2007.) objavila je ta pisma i promijenila sliku o njoj: nije bila žena kojoj je vjera bila laka. Bila je žena koja je vjerno živjela bez utjehe, bez osjećaja Boga, do samoga kraja.

Nobelovu nagradu za mir 1979. iskoristila je ne za sebe nego za najsiromašnije. Na ceremoniji je zamolila organizatore da otkažu svečanu večeru i umjesto toga daju novac siromašnima i dobila je. U svom govoru govorila je ne samo o materijalnom siromaštvu, nego i o siromaštvu usamljenosti i gubitka smisla u bogatim društvima. Predsjednik Reagan dodijelio joj je Predsjedničku medalju slobode 1985. Preminula je 5. rujna 1997. u Kalkuti, okružena sestrama. Do tada su Misionarke ljubavi vodile više od 600 misija u 123 zemlje. Beatificirana je 2003. od Ivana Pavla II. i kanonizirana 4. rujna 2016. od pape Franje.