biskup i zaštitnik djece · oko 270. – 343.
Blagdan: 6. prosinca
Tihi darivatelj.
Zagovornik slabih i nevoljnih.
Zaštitnik djece i putnika.

Nikola nije poznat po govorima ni po pisanim djelima. Poznat je po tome što je davao tiho, bez traženja zahvalnosti.
Njegova priča o tri kćeri osiromašenog oca postala je simbol milosrđa: nisu ga vidjeli, nije tražio ništa zauzvrat. Samo je ostavio dar i nestao u mraku.
Zazivaju ga oni koji su u konkretnoj nevolji: materijalnoj stisci, brizi za djecu, opasnosti na putu. Jer Nikola nije čekao da ga zamole. Vidio je potrebu i dao.
Donesi ono što nosiš svaki svetac bio je čovjek.
Sveti Nikola rodio se oko godine 270. u Patari, gradu na mediteranskoj obali Licije, u današnjoj Turskoj. Bio je jedino dijete imućnih i pobožnih roditelja. Već od djetinjstva pokazivao je snažnu sklonost prema molitvi, postu i brizi za siromašne, osobine koje su ga pratile cijeli život.
Kada su mu roditelji umrli, prema predaji od kuge, Nikola je naslijedio znatno imanje. Umjesto da ga zadrži, počeo ga je raspoređivati siromasima. Jedan od prvih poznatih primjera toga bila je priča o osiromašenom plemiću koji nije imao miraza za tri kćeri. Nikola je tri puta noću tajno bacio vreće zlatnika kroz prozor njihove kuće. Treće noći otac ga je uhvatio, a Nikola ga je molio da to drži u tajnosti.
Kratko je živio povučeno u pobožnosti, a potom je hodočastio u Svetu Zemlju. Po povratku, kler i narod iz Mire tražili su novog biskupa. Prema predaji, jedan je biskup primio nadahnuće: tko prvi ujutro dođe moliti u katedralu, taj je Božji izabranik. Bio je to Nikola. Prihvatio je službu bez oklijevanja i bez traženja časti. Kao biskup Mire bio je poznat po konkretnoj skrbi: hranio je gladne, pomagao zaduženima, zagovarao nevine pred vlastima.
U Dioklecijanovu progonu (303.–311.), posljednjem velikom napadu na kršćane u Rimskom Carstvu, Nikola je bio uhapšen i bačen u tamnicu zajedno s ostalim biskupima. U zatvoru nije bio slomljen, nastavio je ohrabrivati braću u vjeri. Kad je Milanski edikt 313. donio slobodu, vratio se u Miru.
Godine 325. sudjelovao je na Nicejskom saboru, prvom općem saboru Crkve. Car Konstantin sazvao ga je zbog arijanskog spora: Arije je tvrdio da Krist nije pravi Bog, nego stvorenje. Nikola je bio jedan od tri stotine i osamnaest biskupa koji su odbacili tu nauku i definirali: Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek, iste naravi s Ocem.
Uz bogoslužni i pastirski rad, Nikola je bio poznat i po neposrednom zalaganju za pravdu. Najpoznatiji primjer: troje vojnika bili su lažno optuženi i osuđeni na smrt. Nikola je ušao u dvoranu suđenja, oteo mač od krvnika i suočio namjesnika s korupcijom i lažnom optužbom. Vojnici su oslobođeni. Namjesnik se pokajao.
Brodari i mornari koji su prolazili Mediteranom štovali su ga kao zaštitnika. Predaja bilježi njegov zagovor u oluji: mornari su ga zazvali, on se pojavio, smirila se oluja, i stigli su na sigurno. Toj predaji pripisuje se njegovo posebno štovanje među pomorcima.
Sveti Nikola preminuo je 6. prosinca oko godine 343. u Miri, gdje je i pokopan. Štovanje se brzo proširilo na cijeli kršćanski Istok i Zapad. Godine 1087. mornari iz Barija (južna Italija) prenijeli su njegove relikvije u Italiju. Sagrađena je Bazilika svetog Nikole u Bariju, jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta Europe, otvorena i za pravoslavne vjernike. Relikvije se štuju ondje i danas.
Nikola nije ostavio pisanih tekstova. Nije nam poznat ni jedan redak koji bi izašao iz njegova pera. Ali ostavio je nešto drugo: tihe geste milosrđa, glas koji se dizao za nevoljne, i život koji je bio stalno otvoren prema onima kojima je trebala pomoć.
Iz hagiografske tradicije, potvrđena u štovanju Crkve na Istoku i Zapadu od 4. stoljeća.

Patara, oko 300.
Osiromašeni plemić imao je tri kćeri bez miraza. U tadašnjem društvu to je za djevojke značilo gotovo sigurnu propast. Nikola je za to doznao i noću, dok je obitelj spavala, tiho pristupao kući i kroz prozor ubacivao vreće napunjene zlatnicima jedanput za svaku kćer. Treće noći otac je ostao budan i uhvatio ga. Nikola ga je molio za šutnju. Ovaj događaj pamti se kao temelj njegova lika tihog darivatelja: dobro koje se čini ne zahtijeva zahvalnost ni prepoznatost. Iz te predaje nastala je i tradicija darivanja djece na dan svetog Nikole.

Myra i Konstantinopol, oko 333.
Tri vojnika bila su lažno optužena i osuđena na smrt. Gradski namjesnik Eustacije primio je mito i odbijao istražiti slučaj. Nikola je intervenirao izravno ušao u dvoranu suđenja, zaustavio krvnika i suočio namjesnika s istinom. Vojnici su oslobođeni, a namjesnik se pokajao. Ovaj događaj ušao je u rane hagiografske zapise i prikazivan je u crkvenim freskama i ikonografiji. Svjedoči da je Nikolin zagovor usmjeren prema svima koji trpe nepravdu i koji nemaju glasa pred vlastima.

Mediteransko more, prema predaji
Mornari koji su plovili Mediteranom uhvaćeni su u strahovitu oluju. Brod je tonuo, a posada je gubila svaku nadu. U očaju su zazvali Nikolu biskupa kojega su poznavali kao zaštitnika pomorca. Prema predaji, pojavio se na brodu, umario oluju i doveo ih sigurno u luku. Po pristanku u Myri prepoznali su ga u crkvi isti čovjek kojega su zazvali na moru. On im je rekao da zahvale Bogu. Ta predaja stoji u podlozi njegova posebnog štovanja među mornarima, ribarima i putnicima kroz cijeli srednji vijek i sve do danas.
U crkvenoj predaji
Kao zaštitnik povezuje se i s
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.

On je suputnik onima koji su u konkretnoj nevolji.
Njegov život upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Neka tvoja lijevica ne zna što čini desnica.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Onaj tko daje u tajnosti ne traži zahvalnost traži Boga."
Predaja