Sveti Rafael Arnáiz Barón
cistercitski oblat, mistik · 1911. – 1938.
Blagdan: 26. travnja
Samo Bog (Solo Dios).
Bolest nije kraj. Može biti put.
Za one kojima ne ide po planu.
Kad plan otpadne.
Rafael nije postigao ništa po mjerilima svijeta. Nije završio arhitekturu. Nije imao redovničke zavjete. Nije bio svećenik. Umro je s dvadeset sedam godina kao oblat, neka vrsta gosta u samostanu s tijelom koje ga je stalno izdavalo. I od toga napravio cjelovit život. Njegova rečenica 'Solo Dios', Samo Bog, nije bila pobožna fraza. Bila je sve što mu je ostalo. I odlučio je da je dovoljno.
U toj radikalnoj jednostavnosti leži njegova snaga. Ne u velikom odricanju ni u heroizmu, nego u malenom, svakodnevnom prihvaćanju: da ne može biti ono što je htio biti, da tijelo ne surađuje, da je plan drugačiji. I da Bog ostaje dovoljan u svemu tome.
Njemu se obraćaju oni koji su izgubili ono što su planirali, koji su bolesni i ne mogu onako kako su htjeli, koji se pitaju može li vjera ostati živa kad sve ostalo odlazi. Rafael ne nudi rješenje, nudi suputništvo: i on je bio u tome. I pronašao je Boga upravo tamo.
Kada mu se obraćaju
Odaberi nakanu i stupi u molitvu.
Život sveca
Rafael Arnáiz Barón rodio se 9. travnja 1911. u Burgosu, u imućnoj španjolskoj obitelji. Studirao je arhitekturu u Madridu, svirao je klavir, slikao. Nije bio mračan tip, nije bježao od života bio je veseo, društven, voljen. Imao je zaručnicu. Imao je budućnost. I imao je nešto što nije znao kako nazvati: tihu, ustrajnu privlačnost prema Bogu koja nije davala mira.
Godine 1930. posjetio je cistercitski samostan San Isidro de Dueñas u Palenciji poznat kao La Trapa. Nešto se u njemu pokrenulo. Četiri godine je čekao, razmatrao, borio se. A onda je 1934. raskinuo zaručništvo, ostavio studij i ušao. Rekao je obitelji: 'Odlazim k onome koji me zove.' Obitelj je plakala. On nije.
U samostanu je bio sretan. Kratko. Samo nekoliko tjedana nakon ulaska tijelo ga je izdalo dijabetes mellitus, tada bez prave terapije. Morao je ići. Vratio se kući, bolestan i slomljen iznutra, i pisao: 'Bog mi je dao ukus neba i sad me šalje natrag u svijet.' Nije razumio. Ali nije ni pobijegao.
Vratio se čim je mogao 1935. Otišao opet. Vratio se. Otišao opet. Četiri puta u La Trapu, četiri puta natrag. Svaki put zbog zdravlja, svaki put bolno. A onda umjesto da odustane ostao je u samostanu kao oblat: bez redovničkih zavjeta, bez pune integracije u zajednicu, bez položaja. Kao gost koji ne spada ni ovamo ni tamo. I upravo tu u toj praznini između onoga što je htio biti i onoga što je mogao biti pronašao je sve.
U posljednjim godinama, od 1937. do smrti, Rafael je pisao. Nije pisao za druge pisao je jer nije mogao ne pisati. Pisma ocu, pisma prijatelju, duhovne bilješke u bilježnicama. Nisu to bile pobožne fraze. Bile su to stranice čovjeka koji je naučio da je Bog dovoljan ne kao ideja, nego kao iskustvo iskušano u boli, u nijemom prihvaćanju, u tijelu koje više nije surađivalo. 'Solo Dios basta' Samo Bog je dovoljan.
Umro je 26. travnja 1938. u La Trapi, u dvadeset sedmoj godini. Jedan od braće zapisao je da je umro s osmijehom. Sahranjem u samostanskom groblju, gotovo anonimno. Beatificiran je 1992., kanoniziran 2009. od pape Benedikta XVI. Njegova pisma objavljena su u više svezaka i prevedena na desetke jezika i danas privlače ljude koji u vjeri traže ne argumente nego iskustvo.
Svjedočanstva iz njegova djelovanja
Palencia – Valladolid, 1982. – 1992.
Čudo beatifikacije: Carmen Argüelles
Carmen Argüelles, 19-godišnja studentica, teško je ozlijeđena 1982. u Palenciji kad je bagrem srušio prometni znak na njezinu glavu. Liječnici su dokumentirali tešku ozljedu mozga s trombozom i edema i rekli njezinim roditeljima: 'Mozak smatramo izgubljenim.' Majka je otišla u La Trapu i donijela relikviju Rafaela Arnáiz Baróna, tada kandidata za beatifikaciju. Medicinska sestra je stavila relikviju ispod jastuka i dodirnula njezine obraze. U danima koji su uslijedili tromboza je nestala bez kirurške intervencije, a Carmen se potpuno oporavila bez neuroloških posljedica. Nastavila je studij i postala odvjetnica. Medicinska komisija Svete Stolice odobrila je slučaj 1991., a Ivan Pavao II. beatificirao je Rafaela 27. rujna 1992.
Madrid, Božić 2000.
Čudo kanonizacije: Begoña León Alonso
Begoña León Alonso, u sedmom mjesecu trudnoće, doživjela je na Božić 2000. HELLP sindrom — rijetku i smrtonosnu komplikaciju trudnoće. Hitnim carskim rezom rodila je kćerku Lauru, 1,2 kg. Begoña je zatim pala u stanje moždane smrti: jetra i bubrezi otkazali, cerebralni infarkti, plućni edem. Liječnici su rekli obitelji da ne računaju na nju. Cistercitske redovnice iz Burgosa, iste redovničke obitelji kao La Trapa, molile su novenu na zagovor blaženog Rafaela. Na Bogojavljenje, 6. siječnja 2001., Begoña je počela naglo oporavljati. Svi nalazi pokazali su potpunu normalizaciju bez ijedne trajne posljedice. Begoña je kasnije napisala knjigu El milagro del Hermano Rafael. Kongregacija za uzroke svetih odobrila je čudo 2008., a Benedikt XVI. kanonizirao je Rafaela 11. listopada 2009.
La Trapa, Palencia, 1934.
Dijabetička kriza 1934.: izgubio 24 kg za osam dana
Rafael je ušao u La Trapu 16. siječnja 1934. Za četiri mjeseca razvio je tešku dijabetes mellitus tip 1 — tada gotovo neliječivu bolest. Za samo osam dana izgubio je 24 kilograma. Privremeno je oslijepio. Liječnici su upozorili pretpostavljene da je dijabetička koma neizbježna. Morao je napustiti samostan i vratiti se obitelji na inzulinsku terapiju. Preživio je. I vratio se — četiri puta. Svaki povratak bio je medicinski riskantan, svaki put zbog zdravlja morao je izaći. Njegova ustrajnost privlači posebno dijabetičare, koji ga zazivaju kao zaštitnika i redovito izvješćuju o primljenim milostivinim darovima.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- bolesni mladi
- oblati i laički redovnici
- dijabetičari
Kao zaštitnik povezuje se i s
- Monasterio San Isidro de Dueñas, Venta de Baños — kapela svetog Rafaela unutar La Trape; tu se nalaze relikvije i bilježnice s kojima je pisao
- Burgos — grad njegova rođenja; obitelj Arnáiz Barón odakle je 1934. otišao u samostan ostavivši sve
Moliti sa svetim Rafael Arnáiz Barón
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
La Trapa Monasterio de San Isidro de Dueñas
- Samostan San Isidro de Dueñas (La Trapa), Venta de Baños, Palencia — mjesto gdje je Rafael živio, pisao i umro; kapela svetog Rafaela čuva njegove relikvije.
- La Trapa, Palencia — hodočasnici dolaze iz cijele Španjolske i Europe, posebno mladi i bolesni; cisterćitska zajednica i danas živi po istoj Reguli.
Rafael nije cilj.
On je svjedok.
Njegovo 'Solo Dios' upućuje na Krista koji je rekao: 'Ja sam put, istina i život.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Nada y nadie — solo Dios.“
Ništa i nitko, samo Bog. Živio je to doslovno.