Sveti Stjepan

Stjepan se prvi put pojavljuje u Djelima apostolskim (Dj 6) kao jedan od prvih sedam đakona Crkve. Apostoli su rasli, i raslo je nezadovoljstvo heleniziranih udovica koje su bile zapostavljene u dnevnoj raspodjeli hrane. Apostoli su sazivali zajednicu: izaberite sedam pouzdanih muškaraca da se brinu o tome, da mi ostanemo uz Riječ. Izabran je i Stjepan. Luka ga odmah opisuje: 'pun vjere i Duha Svetoga' (Dj 6,5), 'pun milosti i snage, činio je čudesa i znakove' (Dj 6,8). Izabran za službu za stolovima. Ali njegova priča nije mogla stati tu.

Ušao je u sinagoge heleniziranih Židova u Jeruzalemu, sinagoge Cirenaca, Aleksandrijaca, Kiličana, i raspravljao o vjeri. Luka bilježi: 'Nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.' (Dj 6,10) Kad se nije moglo pobiti u argumentima, pronašli su drugu metodu. Podmetnuli su lažne svjedoke koji su pred Vijećem tvrdili: ovaj čovjek govori protiv Hrama, govori protiv Zakona, tvrdi da će Isus Nazarećanin razoriti ovo mjesto. Optužba za bogohuljenje, najteža moguća.

Pred Vijećem je svako lice bilo uprto u njega. Luka piše da mu je lice izgledalo 'kao lice anđela' (Dj 6,15). Prvosveštenik ga je pitao: je li to istina? Stjepan nije rekao da nije istina, nije rekao da se ispriča. Počeo je govorom. Dugim govorom koji je prolazio kroz cijelu povijest spasenja: od Abrahama, Josipa, Mojsija, do Davidovog hrama i Salomonovog hrama, sve do jedne rečenice: 'Vi uvijek odpirete Duhu Svetomu, kao što su to činili vaši oci, tako činite i vi.' (Dj 7,51) Vijeće je ustuknulo, zaškrgutalo zubima.

Stjepan nije gledao u njih. Uzvisio je pogled i rekao: 'Vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Boga.' (Dj 7,56) To je bio kraj. Povikali su glasno, začepili uši i s urlanjem ga izvukli iz grada. Svjedoci su odložili haljine k nogama jednog mladića po imenu Savao. I počelo je kamenjanje. Stjepan je pao na koljena i rekao glasno: 'Gospodine Isuse, primi moj duh!' A onda, posljednji put: 'Gospodine, ne uračunaj im ovaj grijeh!' I usnuo. 'Savao je pak bio suglasan s ubojstvom.' (Dj 8,1)

Taj detalj, Savao koji odobrava, nije bio slučajno zabilježen. Luka, autor Djela, bio je Pavlov pratilac i znao je što je uslijedilo. Na putu za Damask, gdje je Savao išao hapsiti kršćane, blistavo svjetlo oborilo ga je na tlo. 'Savle, Savle, zašto me progoniš?' Postao je Pavao, najveći misionarski propovjednik Crkve. Augustin je to vidio i napisao: 'Si Stephanus non orasset, Ecclesia Paulum non haberet', to jest, da Stjepan nije molio, Crkva ne bi imala Pavla. (Sermo 315,7) Jedna molitva. Posljedice koje Stjepan nikad nije dočekao vidjeti.

Tijelo sv. Stjepana ostalo je zakopano i zaboravljeno gotovo četiri stoljeća. 415. godine svećeniku Lucijanu u selu Kafar Gamala kraj Jeruzalema ukazao se u snu lik koji je otkrio gdje su skrivene relikvije. Otkopane su i svečano prenesene. Augustin opisuje u O Božjoj državi (22. knjiga) da su uz relikvije sv. Stjepana nastupila brojna ozdravljenja, osobno je svjedočio slučajevima u Hiponi, Kalami i drugdje. Relikvije su raspoređene po cijelom kršćanskom svijetu. Blagdan se slavi 26. prosinca, dan nakon Božića, kao spomen na prvog koji je, po Kristovom primjeru, umro opraštajući ubojicama.