Sveta Terezija od Djeteta Isusa
karmelićanka i naučiteljica Crkve · 1873. – 1897.
Blagdan: 1. listopada
Mali put. Velika ljubav.
Ništa nije premalo za Boga.
Za one koji mole i ne čuju ništa.
Prijateljica malenih
Terezija nije postala sveticom kroz iznimne pothvate ni vidljive znakove. Umrla je u dvadeset četvrtoj godini kao tiha karmelska redovnica, a da o njoj gotovo nitko izvan samostana nije znao. Ono što je živjela zvala je "mali put" — činjenje najmanjih stvari s potpunom ljubavlju, bez traganja za veličinom i bez oslanjanja ni na što osim na Boga.
Posljednjih osamnaest mjeseci života provela je u duhovnoj tami u kojoj joj se nebo potpuno zatvorilo. Pisala je: "Živim u mraku, nema za mene ni zrake sunca." Vjera joj je ostala bez osjećaja, bez utjehe, bez znaka da je netko čuje. I nastavila je — bez dramatičnog gesta, bez vidljivog izlaza. Pred smrt je rekla: "Provest ću nebo čineći dobro na zemlji. Bacit ću kišu ruža."
Zazivaju je oni koji se osjećaju premali i preobični da bi bili bliski Bogu, oni koji mole bez ikakvog osjećaja i ne znaju je li to uopće molitva, i oni koji su dugo u duhovnoj suhoći i ne vide izlaz.
Kada joj se obraćaju
Izaberi ono s čime dolaziš danas.
Život svetice
Sveta Terezija od Djeteta Isusa krštenim imenom Marie-Françoise-Thérèse Martin rođena je 2. siječnja 1873. u Alençonu, gradiću u Normandiji u sjevernoj Francuskoj. Bila je najmlađa od petero kćeri Louisa i Zélie Martin bračnog para koji je Ivan Pavao II. beatificirao 2008., a papa Franjo kanonizirao 2015. godine, kao jedine supružnike koji su zajedno proglašeni svecima.
Majka Zélie umrla je od raka dojke 28. kolovoza 1877., kada je Tereziji bilo četiri i pol godine. Taj gubitak obilježio je njezino djetinjstvo osjetljivošću i tugom koja je dugo ostala. Otac Louis preselio se s kćerima u Lisieux, u kuću preminule Zélijine sestre. Najstarija sestra Pauline preuzela je ulogu 'male majke' Tereziji i od ranih godina pratila njezin duhovni razvoj.
Kada je sestra Pauline ušla u karmelski samostan u Lisieuxu 1882., Terezija je to doživjela kao novi gubitak i pala u tešku bolest halucinacije, nesvjestice, teška duševna stanja. Liječnici nisu mogli naći uzrok. U travnju 1883., dok je otac Louis s kćerima kleknuo na molitvu kraj Terezijina kreveta, Terezija je pogledala prema kipu Djevice Marije koji je stajao u sobi i ugledala nježan osmijeh na licu Gospe. U trenutku je ozdravila. O ovom iskustvu svjedočila je do kraja života.
Na Božić 1886. doživjela je ono što sama naziva 'potpunom preobrazbom'. Te večeri, dok je slušala oca koji je nestrpljivo komentirao njezine čarapice s darovima, preosjetljivost i dječja ranjivost koje su je pratile godinama odjednom su nestale. Terezija je to opisala kao 'milost' i 'izlazak iz pelena'. Od te noći počela je živjeti s novom unutarnjom slobodom.
Terezija je od djetinjstva osjećala privlačnost prema Karmelu. U studenom 1887., na hodočašću u Rimu s ocem, pred papom Lavom XIII. osobno je zamolila dopuštenje za ulazak u Karmel s petnaest godina što su papini pratitelji pokušali spriječiti. Papa ju je saslušao i rekao: 'Ako Bog to želi, ući ćeš.' U travnju 1888. napokon je ušla u karmelski samostan u Lisieuxu kao najmlađa kandidatkinja ikad primljena.
U Karmelu je živjela deset godina tiho, bez izvanrednih vanjskih znakova, radeći najobičnije redovničke dužnosti. Zavjete je položila 8. rujna 1890. Pred kraj života, starješica joj je povjerila formaciju novakinja. Na poticaj sestara počela je pisati memoarsku građu tekstove koji će posthumno biti objavljeni kao 'Priča o duši' (Histoire d'une âme, 1898.) jedna od najprevođenijih knjiga u povijesti kršćanstva.
Njezin 'mali put' bio je spoznaja da se Bogu može ići bez velikih pothvata u potpunoj jednostavnosti i povjerenju, kao malo dijete koje se ne oslanja ni na što osim na Oca. Kulminacija maloga puta bio je Čin predanja Milosrdnoj ljubavi, koji je izrekla 9. lipnja 1895. potpuna predaja Bogu bez uvjeta. 'Moj poziv je ljubav', pisala je. 'U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav.'
Na Uskrs 1896. Terezija je počela iskašljavati krv prvi znak tuberkuloze. Paralelno s fizičkim propadanjem, ušla je u duboku duhovnu tamu. U pismima sestri opisuje da joj se nebo potpuno zatvorilo da ne može ni zamisliti zagrobni život koji joj je dosad bio oslonac. 'Živim u mraku, nema za mene ni zrake sunca', pisala je. Ta noć trajala je punih osamnaest mjeseci. I kroz nju je ostala vjerna bez osjećaja, ali bez odustajanja.
Sveta Terezija preminula je 30. rujna 1897. u Karmelu u Lisieuxu, u dobi od dvadeset četiri godine. Posljednje dokumentirane riječi bile su: 'Moj Bože... volim te.' Godinu dana ranije rekla je: 'Umrijet ću, ali neću stati. Provest ću nebo čineći dobro na zemlji. Bacit ću kišu ruža.' Beatificirana je 1923., kanonizirana 1925., a Ivan Pavao II. proglasio ju je naučiteljicom Crkve 19. listopada 1997. trećom ženom u povijesti Crkve s tom titulom.
Svjedočanstva iz njezina djelovanja
Dokumentirana od djetinjstva i potvrđena od liječnika i crkvenih komisija u postupcima beatifikacije i kanonizacije.
Lisieux, travanj 1883.
Osmijeh Gospe Marijine
Terezija je u dobi od deset godina pala u tešku bolest čiji uzrok liječnici nisu mogli pronaći s halucinacijama, nesvjesticama i teškim duševnim stanjima. U travnju 1883., dok je otac Louis s kćerima kleknuo na molitvu kraj njezina kreveta, Terezija je pogledala prema kipu Gospe koji je stajao u sobi. Ugledala je jak osmijeh i nježno svjetlo na licu Marijinu. U trenutku je sve prestalo bolest, strahovi, nemir. Terezija je o ovom iskustvu svjedočila u rukopisima i pred crkvenom komisijom. Ono je zabilježeno u aktima njezina kanonizacijskog procesa.
Belgija, 1923.
Ozdravljenje Marie Pellemans
Marie Pellemans iz Belgije bolovala je od tuberkuloznog peritonitisa teške i u to doba gotovo neizbježno smrtonosne bolesti. Liječnici su prognozirali smrt. Njezina obitelj molila je devetodnevnu novenu svetoj Tereziji. Na dan završetka novene, u listopadu 1923., Marie je ustala iz kreveta bez boli, bez simptoma. Medicinska komisija formirana za potrebe kanonizacijskog procesa ispitala je slučaj i potvrdila izlječenje kao nerazjašnjivo prirodnim uzrocima. Ovaj slučaj uvršten je u dokumentaciju za kanonizaciju svete Terezije.
Dokumentirano po cijelom svijetu od 1897.
Kiša ruža ispunjeno obećanje
Terezija je pred smrt izjavila: 'Provest ću nebo čineći dobro na zemlji. Bacit ću kišu ruža.' Ovo obećanje postalo je živo iskustvo tisuća vjernika. Od njezinih posljednjih dana u Karmelu, a posebno od objave 'Priče o duši' 1898., dolaze opisi neočekivanih iscjeljenja, iznenadnih unutarnjih obrata, mirisa ruža bez izvora i osjećaja prisutnosti. Mirisi su bilježeni i od liječnika i od vojnika u Prvom svjetskom ratu. Dokazi su skupljani i u aktima beatifikacijskog procesa navedeni kao pokazatelji njezina zagovora.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- misije i misionari zaštitnica svih misija, zajedno sa svetim Franjom Ksaverskim
- Francuska suzaštitnica, zajedno sa svetom Ivanom Arkom
- Rusija zaštitnica
- bolesnici od tuberkuloze
- cvjećari i uzgajivači ruža
- svećenici
Kao zaštitnica povezuje se i s
- karmelskim redom
- gradom Lisieux
- Bazilikom sv. Terezije u Lisieuxu
Moliti sa svetom Terezija od Djeteta Isusa
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
Lisieux Karmel i Bazilika
- Karmelski samostan, Lisieux, Normandija — gdje je Terezija živjela i preminula; čuva njezinu zlatnu skrinjicu s relikvijama.
- Obiteljska kuća Les Buissonnets, Lisieux — kuća u kojoj je Terezija odrasla.
- Bazilika sv. Terezije, Lisieux — jedna od najvećih crkava izgrađenih u 20. st. (1929.–1954.); kriptu gdje je izvorno pokopana posjećuju hodočasnici iz cijelog svijeta.
Terezija nije cilj.
Ona je suputnica na malom putu k Bogu.
Njezin život upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Ako ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Moj poziv je ljubav. U srcu Crkve, svoje Majke, bit ću ljubav."
Iz autobiografije