Sveti Toma Akvinski

Toma Akvinski rodio se oko 1225. u dvorcu Roccasecca kraj Aquina, kao sedmo dijete grofovske obitelji. Obitelj ga je od djetinjstva namijenila opatu benediktinske opatije Monte Cassino, bogate i ugledne ustanove. Tamo je kao dijete proveo prve godine školovanja.

Kao petnaestogodišnjak otišao je studirati na novootvoreno Sveučilište u Napulju, jedno od prvih na europskom tlu. Tamo je po prvi put sreo dominikance: Red propovjednika koji nije posjedovao ništa i živio od prosjačenja, ali je bio intelektualno najozbiljniji red svoga doba. Oko 1244. odlučio je stupiti među njih. Obitelj je bila zgrožena. Braća su ga presrela na putu i zaključala u dvorac gotovo godinu dana. Majka Teodora dolazila ga je nagovarati. Toma je ostao pri svome. Konačno je oko 1245. pušten.

Poslan je u Köln, pod mentorstvo Alberta Velikog, aristotelijanca koji je rješavao isto pitanje kojim će se Toma baviti cijeli život: može li se grčka filozofija i kršćanska objava usuglasiti ili su u temeljnoj suprotnosti. Albert je u šutljivom, krupnom Tomi brzo prepoznao ono što drugi nisu. Suučenici su ga zvali „nijemim volom“ zbog šutnje. Albert je rekao: „Taj nijemi vo jednog će dana tako zarmuljati da će odjeknuti po cijelom svijetu.“

Kada je Toma 1252. počeo predavati u Parizu, Aristotelova filozofija bila je u Europi politički problem. Crkveni sabor u Parizu 1210. zabranio je predavanja Aristotelove fizike i metafizike. Razlog: muslimanski komentator Averroes interpretirao je Aristotela na način koji je negirao tri temeljne kršćanske doktrine: da nema individualne besmrtnosti duše, da svemir nije stvoren nego je vječan, te da Bog ne može intervenirati u prirodne uzroke. Siger de Brabant na Pariškom sveučilištu propagirao je ove teze otvoreno. Toma je 1270. odgovorio izravnim napadom: De unitate intellectus contra Averroistas. Ali nije odbacio Aristotela, nego je pokazao da Aristotel, ispravno čitan, nije u suprotnosti s vjerom. To je bio revolucionarni potez: razum i vjera nisu neprijatelji. Imaju isti izvor.

Od 1265. do 1273. pisao je Summa theologiae, djelo od više od milijun i pol riječi, gotovo tri tisuće članaka. Svaki članak ima isti oblik: prvo se izlažu najjači prigovori, pa Tomin odgovor, pa razrješenje svakog prigovora posebno. Nije to bio pedagoški trik, bio je to intelektualni stav koji je promijenio zapadnu misao: istina se ne boji pitanja. Papa Leon XIII. ocijenio je 1879. da to djelo i danas drži. Djelo je ostalo nedovršeno.

Reginald iz Piperna, njegov osobni tajnik i pratilac od 1265., bilježi da je Toma svako jutro slavio misu i nakon nje često ostajao u dugotrajnom plakanju. Guglielmo di Tocco, koji je prikupljao svjedočanstva za kanonizacijski proces, zapisuje: „Mnogo puta ga je za vrijeme Mise svladala emocija toliko moćna da bi se rasplakao." Noću je budio Reginalda i diktirao mu odlomke koje je, prema Reginaldovim riječima, izgovarao „kao da čita iz knjige." Domenico di Caserta, sakristan dominikanskog samostana u Napulju, svjedočio je na kanonizacijskom procesu da ga je jedne noći zatekao kako lebdi pred raspelom u kapeli, u suzama.

1273. godine, u kapeli San Domenico Maggiore u Napulju, Domenico di Caserta bio je svjedok još jednog događaja. Toma se molio pred raspelom kada je, prema Domenikovom svjedočanstvu danom na kanonizacijskom procesu, iz raspela čuo glas: „Dobro si pisao o meni, Toma. Što tražiš za nagradu?" Toma je odgovorio: „Ništa osim Tebe, Gospodine." Biograf Bernard Gui zabilježio je latinski original: „Non aliam, Domine, nisi teipsum."

Papa Klement IV. ponudio mu je oko 1265. nadbiskupiju Napulja. Toma ju je odbio sa suzama i molbom da bude oslobođen. Bez tog odbijanja Summa Theologiae vjerojatno ne bi bila napisana.

6. prosinca 1273., na blagdan svetog Nikole, Toma je slavio misu u kapeli San Domenico Maggiore. Za vrijeme mise pao je u dugo zanesenstvo. Što mu je objavljeno, nikome nije rekao. Nakon mise Reginald ga je pitao zašto nije nastavio pisati Summu. Toma mu je odgovorio: „Reginalde, ne mogu. Sve što sam napisao čini mi se slamom u usporedbi s onim što mi je sada objavljeno." Više nikad nije pisao.

Papa Grgur X. pozvao ga je na Drugi lyonski sabor. Krenuo je na put. Na Via Appiji udario je glavom o granu poleglog stabla. Odveden je u cistercitsku opatiju Fossanova. Umirao je polako. Monasima opatije razlagao je Pjesmu nad pjesmama do kraja. Kada mu je donesen Viatikum, rekao je: „Primam Te, otkupnino moje duše. Za ljubav prema Tebi mnogo sam učio, bdjeo, radio, propovijedao, poučavao..." Umro je 7. ožujka 1274. Imao je oko četrdeset i devet godina. Reginald iz Piperna bio je uz njega.