Državnik, kancelar, mučenik · 1478. – 1535.
Blagdan: 22. lipnja
Svjedok slobodne savjesti.
Za one koji stoje sami.
Bogu prvi.

Toma More nije bio fanatik. Bio je humanist, prijatelj Erazma, pravnik, Lord Kancelar Engleske, otac četvero djece koji se smijao lako. Kad je Henrik VIII. proglasio sebe glavom engleske crkve i zatražio od sviju da to potpišu, svi su potpisali.
Osim Tome Morea. Rekao je ne. I točno je znao što ga čeka. Tiho, bez manifesta. Petnaest mjeseci u Tornju pisao je kćeri ugljenom na rubovima knjiga. Na kraju je samo rekao: 'Umirem kao dobar sluga Kralja, ali Bogu prvi.' Na stratištu se nasmijao.
Njemu se obraćaš kad savjest govori jedno, a pritisak okoline drugo. On je poznavao tu cijenu do posljednjeg detalja. I zna da je moguće izabrati pravo i ostati čovjek.
Donesi ono što nosiš svaki svetac bio je čovjek.
Thomas latinski, a u Engleskoj samo More, rodio se 1478. u Londonu, sin pravnika. Studirao je na Oxfordu i Lincolns Innu, naučio grčki, čitao klasike. Bio je čovjek koji je znao biti potpuno ozbiljan i potpuno šaljiv — istovremeno.
Između 1503. i 1504. otišao je živjeti uz kartuzijanske redovnike u Londonu. Ne kao redovnik nego kao gost koji razmišlja. Četiri godine razlučivao je: svećenstvo ili brak? Kartuzijanci žive u strogoj pokori i tišini, daleko od javnog života. Na kraju je izabrao brak i vratio se u svijet. Ali kartuzijanski čovjek ostao je živ u njemu.
Oženio se, imao četvero djece, izgubio ženu, oženio se ponovo. Njegov dom postao je središte humanističkog kruga. Educirao je i kćeri, ne samo sina, što je tada bila iznimka. Kći Margareta postala je jedna od najobrazovanijih žena Engleske svog vremena, oštroumna i njemu najbliža. 1516. objavio je Utopiju, filozofsku viziju pravednog društva koja mu je donijela europsku slavu. Bio je na vrhuncu intelektualnog svijeta svog vremena.
1529. imenovan je Lord Kancelar Engleske, prvi laik na toj funkciji, prijatelj i savjetnik kralja Henrika VIII. Ispod svečanih odora od svile i krzna nosio je kostrijet (grubi ogrtač od konjske dlake koji žulja uz golu kožu — pokornička praksa koju je naučio od kartuzijanaca) koji nitko nije vidio. Javni čovjek i unutarnji asketa u jednoj osobi. I upravo tada počeo je veliki slučaj: Henrik VIII. htio je razvod od Katarine Aragonske, proglasio sebe glavom engleske crkve i zatražio od sviju zakletvu. Od sviju.
More nije potpisao. Umjesto otvorenog odbijanja, dao je ostavku 1532. tiho, bez napada. Šutnja je bila strategija: dokle god ne izgovori 'ne', zakon ga ne može dotaknuti. Ali 1534. donesen je Zakon o vrhovništvu. Zakletva je postala obvezatna. Biskupi su potpisali. Plemići su potpisali. Prijatelji su potpisali. More je odbio. Bez galame, bez manifesta. Samo: ne može.
Zbog odbijanja zakletve uhićen je. Travanj 1534. Toranj. Petnaest mjeseci. Margareta je dolazila svaki put kad su dopustili; on joj je pisao ugljenom na rubovima knjiga jer su mu oduzeli pero. „Moje srce je slobodnije nego što ste mislili.“ Na suđenju je jedini svjedok bio Richard Rich, koji je tvrdio da mu je More nasamo rekao da kralj ne može biti glava Crkve. More ga je nazvao lažljivcem. Porota je vijećala petnaest minuta. Presuda: smrt.
6. srpnja 1535. odveden je na Tower Hill. Šalio se sa stražarima. Na stratištu rekao: „Umirem kao dobar sluga Kralja, ali Bogu prvi.“ I nasmijao se. Margareta je skinula njegovu glavu s London Bridgea i sačuvala je. Danas su relikvije u crkvi svetog Dunstana u Canterburyju. Kanoniziran 1935. zajedno s Ivanom Fisherom, jedinim biskupom koji nije potpisao.

London, 6. srpnja 1535.
Margareta Roper provela je jutro toga dana dijeleći milostinju po crkvama dok joj torbica nije potpuno opustjela. Pohitala je u Toranj po očevo tijelo, zaboravivši napuniti torbicu. Nije imala čime platiti platno za pokrov. Sluškinja Dorothy otišla je u obližnju prodavaonicu, dogovorila cijenu i posegnula u torbicu ne bi li zamolila za kredit — i pronašla točno dogovoreni iznos, ni novčić više ni manje. Dorothy Harris, koja je kasnije živjela u Douaiju, ispričala je tu priču Thomasu Stapletoneu više puta, imenujući se svjedokinjom.

London, 6. srpnja 1535.
Jedan građanin iz Winchestera godinama je patio od teških duhovnih iskušenja koja su ga dovodila do ruba očaja. Doveden je Moreu, koji mu je pomogao molitvom. Bio je slobodan sve dok je More bio slobodan. Kad je More zatvoren u Toranj, iskušenja su se vratila. Na dan pogubljenja probio se kroz stražare i zaviknuo: 'Prepoznajete li me? Pomozite mi — iskušenje se vratilo.' More je odgovorio: 'Prepoznajem te. Idi i moli za mene, a ja ću se moliti za tebe.' Čovjek je otišao. Do kraja života više nikad nije bio mučen tim iskušenjima.

Engleska, nakon 1535.
Moreova kći Elizabeth bila je teško bolesna, dugo bez svijesti. Kad je došla k sebi, rekla je s plačem da je dok je bila izvan tijela trpjela strašne muke — i da bi ih trpjela zauvijek da ju nije spasila očeva zagovor. To je rekla o ocu koji je već bio mučenik. Elizabeth je preživjela tu bolest i živjela do 1564. Stapleton je tu priču zabilježio u biografiji iz 1588., unutar živog sjećanja Moreove obitelji.
U crkvenoj predaji
Kao zaštitnik povezuje se i s
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.

On je svjedok.
Njegova savjest upućuje na Krista koji je veći od svakog pritiska, svakog straha, svakog gubilišta.
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Umirem kao dobar sluga Kralja ali Bogu prvi."
Zadnje riječi na stratištu