svećenik, apostol ljubavi, osnivač · 1581. – 1660.
Blagdan: 27. rujna
Od roba do apostola.
Ljubav nije osjećaj, nego djelo.
Za materijalne nevolje i smisao u radu.

Vinko Paulski nije se rodio svet. Rodio se ambiciozan, htio je karijeru i ugled. Dvije godine ropstva u Tunisu promijenile su ga iznutra. Vratio se kao drugi čovjek. A onda je taj čovjek organizirao nešto što Europa do tada nije poznavala: sustavnu ljubav prema siromašnima.
Nije govorio o ljubavi. Živio ju je. Bolnice, sirotišta, sela bez svećenika, galeje pune robova, ratni izbjeglice, Vinko je bio svugdje gdje je bilo najteže. „Siromašni su naši gospodari“, govorio je. To nije bila metafora. Bio je to program.
Zazivaju ga oni koji nose materijalnu nevolju i ne znaju kako dalje. Koji traže smisao u svakodnevnom radu. Koji služe drugima, a sami su iscrpljeni. Vinko zna što znači početi bez ičega i nastaviti bez prestanka.
Izaberi ono s čime dolaziš danas.
Vinko Paulski Vincent de Paul rođen je 24. travnja 1581. u selu Pouy (danas Saint-Vincent-de-Paul) u Gaskonji, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Otac mu je prodao dva vola da plati školovanje jer Vinko je od djetinjstva bio briljantan i ambiciozan. Zaredio se 1600. godine, s nepunih 19 godina. Nije mislio na siromašne. Mislio je na karijeru.
1605. godine, vraćajući se brodom iz Marseillea, zarobili su ga berberski gusari i odveli u Tunis. Bio je prodan trojici gospodara. Zadnji je bio apostata, bivši franjevac koji je prešao na islam. Vinko je ostao uz njega, razgovarao s njim o vjeri, i taj ga je čovjek, sjetivši se kršćanstva, oslobodio i zajedno s Vinkom pobjegao u Francusku. Ropstvo je trajalo dvije godine. Vinko se vratio kao drugi čovjek, onaj koji zna što znači biti lišen svega.
U Parizu je postao kapelan ugledne obitelji Gondi. Imao je siguran položaj. A onda ga je obitelj poslala u Châtillon-sur-Chalaronne kao župnika. Tamo je 1617. s propovjedaonice opisao jednu obitelj koja leži u groznici, bez hrane, bez nikoga tko bi ostao uz njih. Toga popodneva toliko je seljana krenulo s hranom da je pred kućom nastao kaos, hrana se kvarila, a sutradan bolesni su ostali sami kao i prije. Vinko je shvatio: dobrota bez organizacije nije dobrota. To je bila njegova prekretnica.
Iste godine osniva Bratstvo ljubavi (Confrérie de la Charité), zajednicu župnih žena koje su organizirano posjećivale bolesne i siromašne, rotiranjem po danima. Oko pedeset žena, i plemkinja i seljanki, odazvalo se odmah. To je bila prva sustavna karitativna struktura u europskoj Crkvi. 1625. osniva Kongregaciju misije (Vinzentine/Lazariste), svećeničku zajednicu za misije po selima koja su godinama bila bez svećenika i bez ikakve duhovne skrbi.
1633. zajedno s Louisom de Marillac osniva Kćeri ljubavi (Milosrdne sestre), prve redovnice u Crkvi koje nisu živjele iza samostanskih zidova, nego su izlazile na ulice, u bolnice, u zatvore, k galejnim robovima. Louisa je vodila formaciju i unutarnji život zajednice, Vinko je osiguravao strukturu i sredstva. Zajedno su stvorili nešto što Crkva do tada nije imala: organiziranu ljubav prema siromašnima kao trajnu instituciju.
Organizirao je duhovnu i materijalnu pomoć galejnim robovima koji su trpjeli u marseillskim galejama. Tijekom Tridesetogodišnjeg rata pokrenuo je jednu od prvih sustavnih humanitarnih akcija u europskoj povijesti za stanovništvo Lorrainea i Champagnea. Nije govorio o ljubavi. Radio je nju.
Umro je 27. rujna 1660., u 79. godini, u Parizu. Do kraja aktivan. Kanoniziran je 1737. Papa Lav XIII. proglasio ga je 1885. zaštitnikom svih karitativnih organizacija. Kongregacija misije i Kćeri ljubavi danas djeluju u više od 150 zemalja.
Iz dokumentacije kanonizacijskog procesa i predaje Vinzentinske obitelji.

Pariz i Francuska, 1617.–1660.
Vinko Paulski nije bio čovjek pojedinačnih čuda bio je čovjek sustavne ljubavi. U Châtillonu je 1617. u jednom popodnevu mobilizirao cijelo selo da pomogne jednoj obitelji. Taj trenutak pokrenuo je pokret koji se nije zaustavio: Bratstvo ljubavi, Kongregacija misije, Kćeri ljubavi, bolnice, sirotišta, humanitarna pomoć za ratne izbjeglice. Crkva u njemu prepoznaje čudo koje je strukturiralo kršćansku ljubav prema bližnjemu na način koji Europa do tada nije poznavala.

Pariz, 1737.
Za kanonizaciju Vinka Paulskog Crkva je prihvatila vjerificirano ozdravljenje sestre Kćeri ljubavi koja je bolovala od teške srčane bolesti bez liječničke nade. Nakon molitve svetom Vinku potpuno je ozdravila. Liječničko povjerenstvo koje je sazvao papa Klement XII. potvrdilo je da ozdravljenje nema medicinskog objašnjenja. Na temelju tog čuda Vinko je kanoniziran 16. lipnja 1737.

Pariz, 27. rujna 1660.
Vicar general de la Fosse svjedoči da je Vinko umro sjedeći u naslonjači, tiho i mirno, bez vidljive agonije unatoč fizičkoj iscrpljenosti dugih godina bolesti i rada. Posljednja njegova gesta bila je kretnja blagoslova prema subraći prisutnoj u sobi. Liječnici koji su ga liječili opisali su tu smrt kao medicinsku anomaliju kod čovjeka čije je tijelo godinama bilo pod teškim fizičkim opterećenjem.
U crkvenoj predaji
Kao zaštitnik povezuje se i s
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.

On je suputnik onima koji ne vide izlaz.
Njegov život upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Siromašni su naši gospodari.“
Osnivačka misao apostola ljubavi.